U reklamama često vidimo poruku da nešto treba imati odmah. Sada. Bez odgađanja. Pod utjecajem ubrzanog načina života, sve smo manje sposobni čekati, ništa nam nije dovoljno brzo. Pa smo onda nalik djeci koja bi htjela potezati zasađenu biljčicu, da brže izraste. Tako bismo htjeli da naša djeca odmah dobiju i diplomu i stažiranje i stan i novi automobil. Kada? Odmah.
Vidljivo je to i u vremenu koje je pred nama. Advent, hrvatski došašće vrijeme je iščekivanja. Kao što je drevni izraelski narod stoljećima iščekivano Mesiju – Krista, tako i kršćani iščekuju blagdan Kristova rođenja. Međutim, u ovom ubrzanom vremenu, tko će toliko dugo čekati do Božića? „Hoću Božić!“ A na pitanje: „Kada?“, slijedi odgovor: „Odmah!“ I evo kako se božićni ukrasi već pojavljuju i u trgovačkim centrima i po našim ulicama.
Zaboravili smo na ljepotu iščekivanja. Zamislimo da Božić iščekujemo onako kako je to u davnini bilo: u skromnosti, odricanju, postovima, u spremanju kuće i pripravi božićnoga slavlja, u zornicama i večernjim molitvama. I onda, na Badnjak navečer, odjedanput zablješte svjetla, ukrasi se božićno drvce, zazveče crkvena zvona i ori se božićna pjesma. To je doživljaj!
Nije ljepota samo u slavljenju. Iščekivanje ima svoju posebnu ljepotu, daje da naša čežnja raste, da se unaprijed radujemo onome što dolazi. Što smo manje sposobni čekati, to se manje radujemo onome što postižemo. Zato će u ovome došašću biti korisno stati i zastati, pogledati u oči članove vlastite obitelji, s razumijevanjem susretati druge ljude, naći vremena i za molitvu i za ono duhovno u nama. Tako će nam božićno veselje ispuniti srca istinskom radošću. Stati i zastati. Iščekivati. To je tajna dubokog mira i radosti. Vrijedi pokušati.
Profesor liturgike na KBF-u u Đakovu i župnik u Čepinu 3
