Duh Sveti i mi…Apostoli i prvi kršćani su svako svoje djelo pa i odluku prepuštali vodstvu Duha Svetoga. U apostolskim spisima čitamo: “Zaključismo Duh Sveti i mi….” Na blagdan Duha Svetoga izveo je on u našoj župi divno djelo: susret pedeetak nevine dječice s Isusom u pričesti…
Obično se pri spomenu ove riječi bude neke druge asocijacije, pa i one pomalo sablasne i onostrane, no bit Duhova leži upravo u suštoj suprotnosti takvih misli. Nasuprot zloduha, stoje Duhovi, darovi, život i punina. Ukratko, Duh Sveti, Branitelj kojega nam je ostavio Krist. Samo tog i takvog Duha sutra slavimo, a kao Kršćani bi ga trebali doživljavati svaki dan svoga života.
Odnedavno sveti Papa Ivan XXIII, 1959.učinio je veliku stvar za čitavu, ako to tako možemo reći, suvremenu Crkvu. Sazvao je Drugi Vatikanski sabor koji je crkvenu lađu trebao povesti smjerovima Duha Svetoga. Nadao se jednom „novom“ Duhu za Crkvu u dotad nepoznatim prilikama modernosti dvadesetog stoljeća. Duhu kojega će cijela Crkva velikodušno prihvatiti ali i prepoznati. Veliki dio njegova, uistinu Duhom nadahnutog sna, postao je stvarnost. U Crkvi su se rodili mnogi pokreti koji su nastavljali tamo gdje su Apostoli u ranoj Crkvi stali. Nažalost, drugi dio kršćanske populacije, nije shvatio samu bit Drugog Vatikanskog sabora, te je njegove smjernice prilagodio svojim privatnim shvaćanjima i načinu življenja. Pa ipak, iako Koncil ne urodi apsolutnim jedinstvom, urodio je nepobitnim plodom. Crkva je sada uistinu mogla biti sigurna, tko se želi prepustiti Duhu Istine, Puta i Života a tko se ne želi prepustiti Bogu već očekuje da će se On prilagoditi njemu.
U životu ne smijemo gledati sve kroz crno bijelu prizmu, ako vjerujemo u Dobro ne znači da će ono ući u život samo kroz uspone, pobjede, zdravlje, bujice ljubavi i sl. Ponekad je potrebno i malo razočaranja da bi odškrinuli vrata kako bi Duh Sveti uistinu mogao djelovati. To se događalo Crkvi nakon vatikanskog sabora, događa joj se i danas, a to znači, događa se i svakome od nas. Jer svatko od nas jedan je ud Crkve, kako i sam Isus kaže.
Nekad moramo pasti na dno da bi se uzdigli, nekima je potrebno konstantno zapinjati kako bi kroz kako se to popularno kaže „životnu školu“ došli do pameti. U prenesenom značenju, na svaki problem koji nas u životu snađe, moramo smoći snage gledati kao na kušnju koja će nas, prođemo li je, dovesti do punine. Kršćanin ali i onaj drugi koji biva darovan takvom kušnjom, ispunja se Duhom svetim, onim istim kojega je Krist u obliku plamenih jezika spustio na Apostole i svoju Svetu Majku. S njihovih ruku i blagoslova, prešao je od Krista na sve nas. Kad bismo mogli dokučiti taj nevjerojatan dar, niti jedna životna barijera ne bi bila toliko visoka da je ne bismo mogli preskočiti.
Pa, vodila nas Kristova ili neka druga lađa, opet možemo biti sigurni; u svakom vjetru koji zapuše, možemo pročitati Njegovo djelovanje. Gdje Bog djeluje ne postoje slučajnosti, postoje samo prilike. Na nama je da odaberemo, u kojem smjeru lađu okrenuti; bludnosti, nečistoći, razvratu, idolpoklonstvu, vračanju, neprijateljstvu, svađi, ljubomoru, srdžbi, spletkarenju, razdoru, strančarenju, zavisti, pijančevanju…svemu što je plod Zloduha ili ćemo odabrati blagoslov, pa darovani plodovima ljubavi, radosti, mira, velikodušnosti, uslužnosti, dobrote, vjernosti, blagosti i uzdržljivosti krenuti putem Duha Svetoga.
