USKRSNU ISUS DOISTA
Svečanim obredima s padom mraka na Veliku Subotu počinje proslava centralnog događaja ljudske povijesti i najveći kršćanski blagdan, Uskrs. Isusovo uskrsnuće razriješilo je najveći ljudski problem, problem nad problemima: fenomen smrti! !”Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja a ne oduzima i pošto se raspadne dom ovozemnog boravka stječe se vječno prebivalište u nebesima” – kličemo u misi za pokojnike! S ovim mislima župskoj zajednici čestitamo Uskrs. Pročitajte vrijedne misli u VIŠE…
Bogatstvo UskrsaTeško je plitkom čovjeku, sa dušom opterećenom grijehom uroniti u dubinu Uskrsa.
Lako je nanizati par rečenica i time završiti priču. Zapravo, nema ništa lakše nego razbacivati se elokvencijom, pa ispuniti bjelinu ekrana svakovrsnim epitetima. Postoji ih na stotine u našem jeziku.
No kakve koristi od svih ukrasa ovog svijeta, od riječi iz kojih teče najslađi med ako je naše srce zakržljalo, ako se naša duša ne može približiti toj radosti?
Lako je nanizati par rečenica i time završiti priču. Zapravo, nema ništa lakše nego razbacivati se elokvencijom, pa ispuniti bjelinu ekrana svakovrsnim epitetima. Postoji ih na stotine u našem jeziku.
No kakve koristi od svih ukrasa ovog svijeta, od riječi iz kojih teče najslađi med ako je naše srce zakržljalo, ako se naša duša ne može približiti toj radosti?
Postoje ljudi čije duše kao da su samo nakratko posuđene sivilu ovog svijeta, koje ga osvjetljavaju svojom čistoćom. Takve su duše svetaca, i ne sumnjamo da njima Uskrs ne treba dočaravati.
Nama, koji pak češće padamo nego hodamo uspravno, možda je jedini način da približimo značenje Uskrsa, pokušaj da zamislimo, kakav bi svijet bio da se taj veličanstveni događaj nije ni zbio prije 1979 i da su istinite one farizejske priče kako je Isus preživio križ te potom mirno odšetao iz groba zatvorenog kamenom gromadom.
Možda bi takav svijet sadržajno čak bio i sličan ovome.
Možda bi ljudi jednako patili i radovali, plakali i smijali, rađali i umirali, ali znate što bi taj svijet i to življenje odvajalo od ovog današnjeg?
Smisao!
Uistinu, svijet bez uskrsnuća Kristova ne bi imao nikakvog smisla.
Radost ne bi imala svoju iskrenost, smijeh svoj grohot.
Pitanje je bi li se čovjek uopće znao radovati.
Smrt bi ostajala samo na raspadljivosti tijela, a čovjek koji je živio u tom tijelu tek hrana crvima. Sve ono što je radio tokom života, o čemu je sanjao, u čemu se trudio, za što se znojio, bilo bi bačeno u vjetar. Svako trpljenje zbog nepravde ostalo bi urezano u ljudskom srcu, i neispunjeno bi umrlo zajedno sa tijelom.
Svaka naznaka varljive sreće ostala bi na ushitu, utopljena u praznom hedonizmu.
Suze bi bile samo produkt boli koja ne vodi nigdje.
Zar bi se čovjek od krvi i mesa, tijela i duše mogao s tim zadovoljiti? Kako bi ovakav kakav je, sazdan od više emocija nego racionalnosti, živio?
Svijet bi ispunjavali ljudi sablasti, ljudi koji se rađaju pukom slučajnosti, a žive samo da bi umrli.
Ljudi bi bili kao androidi iz filmova znanstvene fantastike, izgledali bi kao ljudi, topli zbog krvi, a zapravo hladni bez čovječnosti.
U takvom svijetu nadi ne bi bilo mjesta.
A svijet iz verzije u kojoj, hvala Bogu živimo, nasreću nadom obiluje. I samo ona nas tjera naprijed. Ta neopisiva čežnja, skriveni plamen koji tinja u skrovitosti duše svakog čovjeka. Koliko god bio ponižen, ranjen, zlostavljan, napušten,bolestan, koliko god mu bilo teško. pa čak i ako odbija povjerovati u Boga, ako se izruguje Istini, ne može odbiti nadu i čežnju. One u svima postoje, jer smo svi djeca Božja, kako god se nazivali i čime god se smatrali.
Nada je ono što razočaranog čovjeka sprječava da povuče okidač i okonča svoje muke, a čežnja ga vuče naprijed, nečemu većem.
A to veće, nije ništa drugo nego sam Bog, Isus Krist, naša nezaslužena Ljubav.
Ljubav koja je prije onih na početku teksta, valjda pravilno izračunatih 1979 godina, odlučila do kraja ispiti kalež muke koju su mu priuštila vlastita djeca da bi bilo ispunjeno što je pisano. Da Bog, u onoj zlobnoj farizejskoj verziji, nije žrtvovao svog jedinorođenog sina, ta nada ne bi postojala u nama, a čežnja nas ne bi vukla Ljubavi.
No Bog nas neizmjerno voli, toliko da je predao svog Sina križu prije nego ima uskrsnuti, da mi nevjerni ne bi više lutali labirintima grijeha, da ne bi bili prepušteni samima sebi, i da sami sa sobom ne bi i umrli.
Uskrsnuće je promijenilo tok stvarnosti, uvelo nas je u posve novu dimenziju duhovnosti. Duhovnost u kojoj smo pozvani radovati se i kada je najteže jer svaka naša bol, Uskrsom je dobila svoj dom na golgotskom križu natopljenom jaganjčevom krvlju.
Otvorile su nam se nove perspektive, jer sada znamo da će svaka naša patnja i svako stradanje dobiti svoju krunu, svoj smisao, a svaki križ koji prislonimo na onaj Kristov biti nagrađen u vječnosti.
Smrt je uskrsnućem umrla, pobijeđena je.
Paradoksalno zvuči, ali uistinu je tako. Smrt od Njegova uskrsnuća ne znači kraj jer kraj ne postoji. Sve što na ovom svijetu proživljavamo ne nestaje se u raki grobne jame, već plodove iz ovog života uživamo u vječnosti.
Neprijatelj, Zli, nema vlast nad nama, mi slabašni i maleni nalazimo se u čvrstom skloništu Božje ruke, i konačna pobjeda je naša, samo ako pravilno odaberemo.
Zato se danas radujmo više nego ikad, i neka ta radost posvjedoči spasenje svima onima koji još ne vjeruju. Radujmo se i kličimo, uklonimo sive sjene iz naših života i pođimo nasmijani pravim putem,do istine i života, do uskrslog Isusa Krista.
I ne zaboravimo se nadati, jer On se nama nasmijan nada već 2 000 godina.
Nama, koji pak češće padamo nego hodamo uspravno, možda je jedini način da približimo značenje Uskrsa, pokušaj da zamislimo, kakav bi svijet bio da se taj veličanstveni događaj nije ni zbio prije 1979 i da su istinite one farizejske priče kako je Isus preživio križ te potom mirno odšetao iz groba zatvorenog kamenom gromadom.
Možda bi takav svijet sadržajno čak bio i sličan ovome.
Možda bi ljudi jednako patili i radovali, plakali i smijali, rađali i umirali, ali znate što bi taj svijet i to življenje odvajalo od ovog današnjeg?
Smisao!
Uistinu, svijet bez uskrsnuća Kristova ne bi imao nikakvog smisla.
Radost ne bi imala svoju iskrenost, smijeh svoj grohot.
Pitanje je bi li se čovjek uopće znao radovati.
Smrt bi ostajala samo na raspadljivosti tijela, a čovjek koji je živio u tom tijelu tek hrana crvima. Sve ono što je radio tokom života, o čemu je sanjao, u čemu se trudio, za što se znojio, bilo bi bačeno u vjetar. Svako trpljenje zbog nepravde ostalo bi urezano u ljudskom srcu, i neispunjeno bi umrlo zajedno sa tijelom.
Svaka naznaka varljive sreće ostala bi na ushitu, utopljena u praznom hedonizmu.
Suze bi bile samo produkt boli koja ne vodi nigdje.
Zar bi se čovjek od krvi i mesa, tijela i duše mogao s tim zadovoljiti? Kako bi ovakav kakav je, sazdan od više emocija nego racionalnosti, živio?
Svijet bi ispunjavali ljudi sablasti, ljudi koji se rađaju pukom slučajnosti, a žive samo da bi umrli.
Ljudi bi bili kao androidi iz filmova znanstvene fantastike, izgledali bi kao ljudi, topli zbog krvi, a zapravo hladni bez čovječnosti.
U takvom svijetu nadi ne bi bilo mjesta.
A svijet iz verzije u kojoj, hvala Bogu živimo, nasreću nadom obiluje. I samo ona nas tjera naprijed. Ta neopisiva čežnja, skriveni plamen koji tinja u skrovitosti duše svakog čovjeka. Koliko god bio ponižen, ranjen, zlostavljan, napušten,bolestan, koliko god mu bilo teško. pa čak i ako odbija povjerovati u Boga, ako se izruguje Istini, ne može odbiti nadu i čežnju. One u svima postoje, jer smo svi djeca Božja, kako god se nazivali i čime god se smatrali.
Nada je ono što razočaranog čovjeka sprječava da povuče okidač i okonča svoje muke, a čežnja ga vuče naprijed, nečemu većem.
A to veće, nije ništa drugo nego sam Bog, Isus Krist, naša nezaslužena Ljubav.
Ljubav koja je prije onih na početku teksta, valjda pravilno izračunatih 1979 godina, odlučila do kraja ispiti kalež muke koju su mu priuštila vlastita djeca da bi bilo ispunjeno što je pisano. Da Bog, u onoj zlobnoj farizejskoj verziji, nije žrtvovao svog jedinorođenog sina, ta nada ne bi postojala u nama, a čežnja nas ne bi vukla Ljubavi.
No Bog nas neizmjerno voli, toliko da je predao svog Sina križu prije nego ima uskrsnuti, da mi nevjerni ne bi više lutali labirintima grijeha, da ne bi bili prepušteni samima sebi, i da sami sa sobom ne bi i umrli.
Uskrsnuće je promijenilo tok stvarnosti, uvelo nas je u posve novu dimenziju duhovnosti. Duhovnost u kojoj smo pozvani radovati se i kada je najteže jer svaka naša bol, Uskrsom je dobila svoj dom na golgotskom križu natopljenom jaganjčevom krvlju.
Otvorile su nam se nove perspektive, jer sada znamo da će svaka naša patnja i svako stradanje dobiti svoju krunu, svoj smisao, a svaki križ koji prislonimo na onaj Kristov biti nagrađen u vječnosti.
Smrt je uskrsnućem umrla, pobijeđena je.
Paradoksalno zvuči, ali uistinu je tako. Smrt od Njegova uskrsnuća ne znači kraj jer kraj ne postoji. Sve što na ovom svijetu proživljavamo ne nestaje se u raki grobne jame, već plodove iz ovog života uživamo u vječnosti.
Neprijatelj, Zli, nema vlast nad nama, mi slabašni i maleni nalazimo se u čvrstom skloništu Božje ruke, i konačna pobjeda je naša, samo ako pravilno odaberemo.
Zato se danas radujmo više nego ikad, i neka ta radost posvjedoči spasenje svima onima koji još ne vjeruju. Radujmo se i kličimo, uklonimo sive sjene iz naših života i pođimo nasmijani pravim putem,do istine i života, do uskrslog Isusa Krista.
I ne zaboravimo se nadati, jer On se nama nasmijan nada već 2 000 godina.