VELIKI ČETVRTAK
Obredi Velikog Četvrtka sastoje se od dva dijela: dopodmevne mise posvete ulja svete krizme i blagoslova bolesničkog ulja te popodnevnog, zapravo večernjeg obreda, mise VEČERE GOSPODNJE.. –Misu posvete i blagoslova svetih ulja u našim prilikama biskup na veliki Četvrtak obavlja u mostarskoj katedrali, a, kao upravitelj trebinjske biskupije, na Veliku Srijedu u Trebinju. -Misu VEČRE GOSPODNJE slave sa svojim župljanima svećenici u svakoj župi. –O smislu i značenju Velikog Četvrtka pročitajte vrijedan članak naše novinarke ovdje u rubrici VIŠE…
Veliki četvrtak – simbol Kristova služenja
Sjedajući u pashalnu dvoranu sa svojim učenicima, Isus je znao da je došao čas. znao je da ga od muke i smrti dijele tek sati. Pa ipak, svoje posljednje trenutke na ovom svijetu želio je provesti u miru sa svojim ljubljenim učenicima. Želio im je dati posljednje upute za njihovo djelovanje onda kada Učitelja fizički više ne bude na Zemlji.
Ipak, nije mogao sakriti od svojih apostola tužnu sjenku sa lica, ona nije mogla nestati jer je u njegovim božanskim grudima još uvijek kucalo ražalošćeno i tjeskobno ljudsko srce. Znao je što ima uskoro podnijeti, a najviše od svega, žalostilo je Isusa što ni ta žrtva nekima neće biti dovoljna da povjeruju.
Učenici su bili zbunjeni tom, skoro opipljivo bolnom šutnjom, nisu je mogli odgonetnuti.
imali su toliko pitanja za Učitelja koji ih je samo tužno promatrao i nisu znali kako ih postaviti.
K tomu, još izvana ih je pratila rasprava u koju i ljudi današnjice tako često upadaju i koja ih pretvara u robove besmislenog natjecanja u zgrtanju hrđavih medalja prolaznosti.
Tko je od nas najveći, pitali su se i nadmetali zaslugama za to mjesto.
Pitanja su ih odvela i u prepirku, više nisu normalno komunicirali, smatrali su se prevažnim za daljnju raspravu. Zslijepljeni egom, više se nisu mogli dogovoriti ni oko čega, a posebno oko izvršavanja tradicionalnog pashalnog pranja nogu, za koje su se sada svi smatrali prevažnim.
Stari izraelski običaj bio je da sluga gostima opere noge u znak gostoljubljivosti u svom domu.
Apostoli su šutnjom redom odbili taj zadatak.
Tada Isus čini ono za što su se njegovi učenici nedostojni smatrali predostojnim. Rastužen sebičnošću svojih najmilijih, proslavlja se u svojoj poniznosti.
Skine svoju gornju haljinu, klekne na pod, uzme lavor sa vodom, namoči svoje ruho i stane prati noge apostolima. Apostoli su tada shvatili ukor, a njihova očišćena srca ponizila su se i postidjela.
Kao da su tek sada shvatili da ovaj koji im pere noge jest sam Sin Božji koji im u svojoj Božjoj krotkosti poručuje da odsada moraju jedni drugima prati noge jer nije sluga veći od gospodara niti je poslanik veći od onoga koji ga šalje.
Pokajali su se za svaku oholost i prihvatili da uistinu moraju biti posljednji da bi bili prvi,osjetili su se spremnim žrtvovati za bližnjega.
Ipak, nije mogao sakriti od svojih apostola tužnu sjenku sa lica, ona nije mogla nestati jer je u njegovim božanskim grudima još uvijek kucalo ražalošćeno i tjeskobno ljudsko srce. Znao je što ima uskoro podnijeti, a najviše od svega, žalostilo je Isusa što ni ta žrtva nekima neće biti dovoljna da povjeruju.Učenici su bili zbunjeni tom, skoro opipljivo bolnom šutnjom, nisu je mogli odgonetnuti.
imali su toliko pitanja za Učitelja koji ih je samo tužno promatrao i nisu znali kako ih postaviti.
K tomu, još izvana ih je pratila rasprava u koju i ljudi današnjice tako često upadaju i koja ih pretvara u robove besmislenog natjecanja u zgrtanju hrđavih medalja prolaznosti.
Tko je od nas najveći, pitali su se i nadmetali zaslugama za to mjesto.
Pitanja su ih odvela i u prepirku, više nisu normalno komunicirali, smatrali su se prevažnim za daljnju raspravu. Zslijepljeni egom, više se nisu mogli dogovoriti ni oko čega, a posebno oko izvršavanja tradicionalnog pashalnog pranja nogu, za koje su se sada svi smatrali prevažnim.
Stari izraelski običaj bio je da sluga gostima opere noge u znak gostoljubljivosti u svom domu.
Apostoli su šutnjom redom odbili taj zadatak.
Tada Isus čini ono za što su se njegovi učenici nedostojni smatrali predostojnim. Rastužen sebičnošću svojih najmilijih, proslavlja se u svojoj poniznosti.
Skine svoju gornju haljinu, klekne na pod, uzme lavor sa vodom, namoči svoje ruho i stane prati noge apostolima. Apostoli su tada shvatili ukor, a njihova očišćena srca ponizila su se i postidjela.
Kao da su tek sada shvatili da ovaj koji im pere noge jest sam Sin Božji koji im u svojoj Božjoj krotkosti poručuje da odsada moraju jedni drugima prati noge jer nije sluga veći od gospodara niti je poslanik veći od onoga koji ga šalje.
Pokajali su se za svaku oholost i prihvatili da uistinu moraju biti posljednji da bi bili prvi,osjetili su se spremnim žrtvovati za bližnjega.
Nijedan se ovozemaljski kralj ne bi tako ponizio pred svojim slugama, niti predsjednik neke države, ali Isus nije kralj od ovog svijeta niti je vladar najmoćnije države svijeta. Apostoli nisu njegovi sluge i podanici, već prijatelji, tako ih i sam naziva,i to što svojim prijateljima pere noge, ne znači poniženje, već poniznost.
A poniznost kojoj nas On uči znači zahvalnost.
Istinska i iskrena zahvalnost, za sve ono što nam je Bog dao i što smo nezasluženo primili.
Ovaj čin je za apostole, ali i za nas opomena na ono što znači biti u Kristu i sa Kristom, a ujedno i gostoljubljiv poziv domaćina u Kraljevstvo Božje. Tamo smo svi pozvani, ali da bi u tom radosnom kraljevstvu zauzeli svoj stan, iz svog srca trebamo ukloniti svako sjeme zle sebičnosti, materijalizma, oholosti, samodostatnosti, zla.
Ne smije nas pritom obeshrabriti ni vlastita sklonost vraćanju grijehu, zar sam Isus nije oprao prašnjave noge i Judi Iškariotskom? – Čovjeku koji ima izdati Njega, samog Boga.
Zamislimo samo onda svu tu strpljivost i ljubav koju čuva za sve
nas tako nedostojne, kada je do zadnjeg trenutka Njegovo ožalošćeno srce molilo i željelo da Judino srce zavedeno Zlim okrene jedinoj Istini.
Jednako kako je služio ostalim apostolima, tako je kleknuo i pred svog izdajnika, i postao mu slugom. No Judino okorjelo srce, bilo je previše okaljano grijehom da bi moglo shvatiti što Isus čini.
Onda kada je shvatio, bilo je prekasno, zauvijek je propao.
A poniznost kojoj nas On uči znači zahvalnost.
Istinska i iskrena zahvalnost, za sve ono što nam je Bog dao i što smo nezasluženo primili.
Ovaj čin je za apostole, ali i za nas opomena na ono što znači biti u Kristu i sa Kristom, a ujedno i gostoljubljiv poziv domaćina u Kraljevstvo Božje. Tamo smo svi pozvani, ali da bi u tom radosnom kraljevstvu zauzeli svoj stan, iz svog srca trebamo ukloniti svako sjeme zle sebičnosti, materijalizma, oholosti, samodostatnosti, zla.
Ne smije nas pritom obeshrabriti ni vlastita sklonost vraćanju grijehu, zar sam Isus nije oprao prašnjave noge i Judi Iškariotskom? – Čovjeku koji ima izdati Njega, samog Boga.
Zamislimo samo onda svu tu strpljivost i ljubav koju čuva za sve
nas tako nedostojne, kada je do zadnjeg trenutka Njegovo ožalošćeno srce molilo i željelo da Judino srce zavedeno Zlim okrene jedinoj Istini.
Jednako kako je služio ostalim apostolima, tako je kleknuo i pred svog izdajnika, i postao mu slugom. No Judino okorjelo srce, bilo je previše okaljano grijehom da bi moglo shvatiti što Isus čini.
Onda kada je shvatio, bilo je prekasno, zauvijek je propao.
Isus i danas služi, svakome od nas, moli za svako srce posebno, ne želi da itko od nas propadne, ali nas i opominje, svi koji se želimo spasiti moramo po uzoru na Njega naučiti biti sluge a to znači poniziti se, istinski.
Prvo očistiti najnečistiji dio sebe, onaj za koji se najviše skuplja prašina grijeha, pa tek onda tako čistih ruku i duha, kleknuti pred svog bližnjega i svojom najljepšom haljinom oprati njegove noge. Pa i onda kada su to noge onoga tko najviše gazi po nama.
Ovim poniznim činom Posljednje večere Isus nas uvodi u još jedan obred služenja i žrtve, u svetu misu.
Poslužujući kruh i vino svojim, sada osviještenim apostolima, Krist nam ostavlja trajan zalog.
Kruh kao simbol Njegova tijela predanog na smrt, a vino kao dragocjenu krv prolivenu za otkup naših grijeha.
Neumoljivo nas poziva da blagujemo taj istinski plod Njegove ljubavi, i spominjemo se pritom da je njegovim križem otklonjena svaka naša patnja, bol, nesreća, da je Njegovim čistim stopalima pogažen grijeh, zauvijek.
Apostoli možda tada još uvijek nisu u potpunosti shvaćali značenje tek utemeljene Euharistije, no otada do danas, Crkva svakodnevno obnavlja ovu žrtvu i zavjet Spasitelju svijeta.
Sveta misa zato, za nas vjernike,ne smije biti samo puka formalnost, a crkva mjesto u koje se ide prije obavezne nedjeljne kave, svetoj misi trebamo pristupiti u poniznosti, imajući na umu da je to Isusov zalog, opipljivi simbol njegova služenja nama koji ga nismo dostojni pogledati u oči.
Imajmo na umu da je u svaku Svetu Hostiju koju primamo na jezik koji Ga toliko često psuje, i na ruke koje ga tako često pogrđuju, utisnut križ koji znači naše spasenje.
Ako taj križ zaista i prihvatimo, onda ćemo i naučiti iskreno ljubiti jedni druge kao što je On ljubio nas, onako kako on nam je ostavio u zapovijedi. Ponizno i služeći.
Samo tako osnaženi, uz pomoć Duha Svetog Utješitelja , možemo
uzeti sve svoje životne križeve i u sjaju svjetla Uskrslog Isusa svjedočiti drugima Kraljevstvo koje nam je pripravio.
Prvo očistiti najnečistiji dio sebe, onaj za koji se najviše skuplja prašina grijeha, pa tek onda tako čistih ruku i duha, kleknuti pred svog bližnjega i svojom najljepšom haljinom oprati njegove noge. Pa i onda kada su to noge onoga tko najviše gazi po nama.
Ovim poniznim činom Posljednje večere Isus nas uvodi u još jedan obred služenja i žrtve, u svetu misu.
Poslužujući kruh i vino svojim, sada osviještenim apostolima, Krist nam ostavlja trajan zalog.
Kruh kao simbol Njegova tijela predanog na smrt, a vino kao dragocjenu krv prolivenu za otkup naših grijeha.
Neumoljivo nas poziva da blagujemo taj istinski plod Njegove ljubavi, i spominjemo se pritom da je njegovim križem otklonjena svaka naša patnja, bol, nesreća, da je Njegovim čistim stopalima pogažen grijeh, zauvijek.
Apostoli možda tada još uvijek nisu u potpunosti shvaćali značenje tek utemeljene Euharistije, no otada do danas, Crkva svakodnevno obnavlja ovu žrtvu i zavjet Spasitelju svijeta.
Sveta misa zato, za nas vjernike,ne smije biti samo puka formalnost, a crkva mjesto u koje se ide prije obavezne nedjeljne kave, svetoj misi trebamo pristupiti u poniznosti, imajući na umu da je to Isusov zalog, opipljivi simbol njegova služenja nama koji ga nismo dostojni pogledati u oči.
Imajmo na umu da je u svaku Svetu Hostiju koju primamo na jezik koji Ga toliko često psuje, i na ruke koje ga tako često pogrđuju, utisnut križ koji znači naše spasenje.
Ako taj križ zaista i prihvatimo, onda ćemo i naučiti iskreno ljubiti jedni druge kao što je On ljubio nas, onako kako on nam je ostavio u zapovijedi. Ponizno i služeći.
Samo tako osnaženi, uz pomoć Duha Svetog Utješitelja , možemo
uzeti sve svoje životne križeve i u sjaju svjetla Uskrslog Isusa svjedočiti drugima Kraljevstvo koje nam je pripravio.