CVJETNICA – NEDJELJA MUKE GOSPODNJECvjetnica – Nedjelja Muke Gospodnje. Svečano slavlje u 1000 sati. U iston vrijeme je i dan slavlja i dan križa. S radošću pozdravljamo Krista kao mnoštvo prigodom njegova ulaska u Jeruzalem, ali se odmah čita i povijest njegove muke pa se ljudska nestalnost i prevrtljivost u ovom danu osobito naglašava. Gdje smo mi u tome?
CvjetnicaDanas, cvjetnom liturgijom, obilježavamo Cvjetnicu, blagdan na koji je Isus nakon slavnog ulaska u Jeruzalem otpočeo svoju muku na spas svih grešnika ljudske povijesti.
Još od Betanije iz koje se Isus zaputio na Pashu u Jeruzalem, mnoštvo ljudi Ga je oduševljeno pratilo noseći u rukama palmine i maslinove grančice te glasno kličući Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen onaj koji dolazi u Ime Gospodnje.
U Jeruzalemu se tom mnoštvu pridružilo i mnoštvo ovog grada u zajedničkoj slavi dolaska Spasitelja, Mesije.
Ništa nije dalo naslutiti muku na koju se Krist spremao, a za koju je znao da ima otpočeti. Onako, kako običava, nije se Isus obukao u zlatno ruho, niti je u Jeruzalem ušao pobjedonosno na rasnom konju. Odabrao je nejako magarče ne bi li nevjeran narod shvatio poruku koju je uputio, znakovito već jednom, svojim rođenjem u betlehemskoj štalici. Ovaj kralj koji ulazi na magarcu nije Mesija kakvog Izraelci očekuju, on ne nosi sa sobom zlatne dukate i neće graditi zgrade, hramove, on nije došao da oružjem i nasiljem pobijedi neprijatelje. Ovaj Mesija je onaj na kojeg se čekalo, On će spasiti svijet svojom Božjom poniznošću, izvodeći na pravi put nevjerne, obraćajući grešnike, ljubeći neprijatelje, a ne kažnjavajući ih.
Njegovo Kraljevstvo nije od ovog svijeta.
Ako nakratko zaklopimo kapke možemo zamisliti ovaj prizor. Isus u pratnji velikog mnoštva naroda ulazi u grad sjedeći na nejakom magaretu. Ljudi mu mašu, zovu ga, pjevaju mu, spoznavajući u tom trenu da je ovaj mršavi čovjek koji sjedi na magaretu najjači od sviju, sam Bog, Spasitelj. Možemo zamisliti prašnjavu cestu po kojoj hoda oduševljeno mnoštvo, čuje se radosna pjesma. Od toliko ljudi jedva se vidi onaj kojega se slavi, no On se trudi zagledati u što više očiju, porinuti u što više srca, jer zna, da je vrijeme, i da je još samo malo na ovom svijetu.
Sretan je dok gleda sreću u osmijesima onih koji traže njegove milostive oči.
Zaista uzvišen dan.
No, ovi ljudi koji sada pjevaju, vjerojatno ne bi povjerovali da im je netko rekao kako će ga oni koji ga sada slavi, biti narod koji će Ga predati na smrt. Narod koji ga je zazivao pjesmom, za samo nekolika dana, psovati će njegovo ime, pljuvajući ga ponižavati. Upravo ovaj narod će ga bičevati, nagurivati se sa njim, predati ga muci.
U nedjelju ga slave, a već u petak zaboravljaju ono što je bilo u ponedjeljak, zaboravljaju na Njegova čuda, i ne darivaju mu cvijeće i maslinove grančice na blagoslov, nego trnovu krunu na osudu.
U Jeruzalemu se tom mnoštvu pridružilo i mnoštvo ovog grada u zajedničkoj slavi dolaska Spasitelja, Mesije.
Ništa nije dalo naslutiti muku na koju se Krist spremao, a za koju je znao da ima otpočeti. Onako, kako običava, nije se Isus obukao u zlatno ruho, niti je u Jeruzalem ušao pobjedonosno na rasnom konju. Odabrao je nejako magarče ne bi li nevjeran narod shvatio poruku koju je uputio, znakovito već jednom, svojim rođenjem u betlehemskoj štalici. Ovaj kralj koji ulazi na magarcu nije Mesija kakvog Izraelci očekuju, on ne nosi sa sobom zlatne dukate i neće graditi zgrade, hramove, on nije došao da oružjem i nasiljem pobijedi neprijatelje. Ovaj Mesija je onaj na kojeg se čekalo, On će spasiti svijet svojom Božjom poniznošću, izvodeći na pravi put nevjerne, obraćajući grešnike, ljubeći neprijatelje, a ne kažnjavajući ih.
Njegovo Kraljevstvo nije od ovog svijeta.
Ako nakratko zaklopimo kapke možemo zamisliti ovaj prizor. Isus u pratnji velikog mnoštva naroda ulazi u grad sjedeći na nejakom magaretu. Ljudi mu mašu, zovu ga, pjevaju mu, spoznavajući u tom trenu da je ovaj mršavi čovjek koji sjedi na magaretu najjači od sviju, sam Bog, Spasitelj. Možemo zamisliti prašnjavu cestu po kojoj hoda oduševljeno mnoštvo, čuje se radosna pjesma. Od toliko ljudi jedva se vidi onaj kojega se slavi, no On se trudi zagledati u što više očiju, porinuti u što više srca, jer zna, da je vrijeme, i da je još samo malo na ovom svijetu.
Sretan je dok gleda sreću u osmijesima onih koji traže njegove milostive oči.
Zaista uzvišen dan.
No, ovi ljudi koji sada pjevaju, vjerojatno ne bi povjerovali da im je netko rekao kako će ga oni koji ga sada slavi, biti narod koji će Ga predati na smrt. Narod koji ga je zazivao pjesmom, za samo nekolika dana, psovati će njegovo ime, pljuvajući ga ponižavati. Upravo ovaj narod će ga bičevati, nagurivati se sa njim, predati ga muci.
U nedjelju ga slave, a već u petak zaboravljaju ono što je bilo u ponedjeljak, zaboravljaju na Njegova čuda, i ne darivaju mu cvijeće i maslinove grančice na blagoslov, nego trnovu krunu na osudu.
