Smijeh nije grijehVrlo je lako ako ne i poželjno danas biti nesretan. Nositi osmijeh postalo je totalno demode, a oni koji se učestalo smiju sve učestalije bivaju proglašeni ludim i neodgovornim.
Neoboriva je istina da je hvalevrijedno kada se čovjek brine za zdravlje, posao, kada ga brinu obveze i okruženje, kada želi zbrinuti svoju obitelj, ali znači li to da mora biti nesretan? Danas izgleda da da.
Mentalitet koji konzumiramo u neku ruku, zabranjuje nam sreću jer uvijek mora postojati nešto što će nas okupirati, usporiti, zbog čega ćemo svijetom nositi blago nakrivljenu glavu i izgubljene oči.
Kada pucamo od zdravlja, strahujemo hoće li nas sutra zadesiti neka bolest, kada imamo situ i normalnu obitelj, strahujemo od velike gladi, kada imamo posao, strahujemo hoćemo li ga izgubiti, kada imamo ljubav, sumnjamo u njezinu ispravnost, kada imamo prijatelja, sumnjamo u njegovu iskrenost…kada imamo auto, shvatimo da bi nam trebalo još jedno, kada imamo kuću shvatimo da joj nedostaje kat, kada imamo dovoljno novca, brine nas hoćemo li sutra imati toliko….i tako do u nedogled…
A onda nas iz čista mira iz okoline sablazni vijest, o bolesnom djetetu koje se bori za život, o nezaposlenoj samohranoj majci, o dječaku koji u 4 broja većim cipelama ide kilometrima pješke do škole, o tek udanoj supruzi koja je ostala bez svog životnog partnera, o obitelji koja se našla na ulici, o mladiću koji se hrani u pučkoj kuhinji….i zastanemo i shvatimo koliko imamo, a opet nismo sretni.
I taj momenat koji dođe, pretpostavljam često u terminu središnjeg dnevnika kada vidimo priče o siromaštvu, bolesti i različitim tragedijama, prođe sa početkom sapunice u kojoj nam se serviraju neki našminkani sretni ljudi koji se iz svake nevolje nakon 100-e epizode čudom izvuku.
No, češće od sapunica, pratimo ljude iz svoje okoline, susjede i znance koji su isto tako lijepo našminkani i koji žive u velikim kućama, voze velika auta, a njihova djeca idu u najbolje škole, imaju najbolje poslove. I zaslijepi nas olako ljudska površnost kada ljubomorno ogovaramo takve ljude ili sanjamo njihov život jer ne znamo kakav teret njih muči.
A zasigurno što god imali, i njima nešto nedostaje.
Ljudi su jednostavno takvi, i čudaci su oni koji zbog nečega ne kukaju, počeli smo se čak i natjecati u kukanju, kao da je bolje biti slab, tako bar imamo opravdanje za nesreću.
A realno gledajući, puno je lakše biti nesretan nego sretan.
Za sreću treba znati preuzeti odgovornost, i upravo zato, paraju nam oči oni koji su „bez razloga“ sretni, a koji zapravo znaju da sreća ne dolazi izvana, ne dolazi od svijeta.
Takvi ljudi su izuzeci, a to su svi oni koji gore nadom i vedrinom i u teškoj bolesti, koji su siromašni a zadovoljni, to su oni koji su svoje sutra stavili u Božje ruke čvrsto vjerujući da ih On neće napustiti, i koji će se usprkos svijetu koji to zabranjuje, uvijek smijati.
Oni su oni ponizni koji svaki dan započinju i završavaju u zahvali.
I kako god se zvali takvi su ljudi, pravi nositelji Kristova svjetla ovdje na zemlji, putokaz svima nama koji često posrćemo u različitim zamkama.
Zato, mi koji smo zdravi, obučeni i siti, pokušajmo se osvrnuti oko sebe, i sigurno ćemo u svojoj okolini zapaziti takve ljude. Pokušajmo živjeti slobodno i nenavezano na stvari koje nas čine robovima tuge.
Jer, ne treba biti nikakav filozof pa zaključiti, sreća ne dolazi izvana, ona je stanje duha za koje odgovaramo mi sami, svaki čovjek za sebe, ali koje ne možemo postići bez Boga. On nam želi pomoći, i želi da se smijemo, zapravo, mislim da se i On grohotom smije kada smo mi uistinu sretni.
A gdje onda sa svim teškoćama života, problemima i bolima? Predajmo ih pouzdano i iskreno u Njegove ruke, i ne zaboravimo se pritom nasmijati. Od srca.
Neoboriva je istina da je hvalevrijedno kada se čovjek brine za zdravlje, posao, kada ga brinu obveze i okruženje, kada želi zbrinuti svoju obitelj, ali znači li to da mora biti nesretan? Danas izgleda da da.
Mentalitet koji konzumiramo u neku ruku, zabranjuje nam sreću jer uvijek mora postojati nešto što će nas okupirati, usporiti, zbog čega ćemo svijetom nositi blago nakrivljenu glavu i izgubljene oči.
Kada pucamo od zdravlja, strahujemo hoće li nas sutra zadesiti neka bolest, kada imamo situ i normalnu obitelj, strahujemo od velike gladi, kada imamo posao, strahujemo hoćemo li ga izgubiti, kada imamo ljubav, sumnjamo u njezinu ispravnost, kada imamo prijatelja, sumnjamo u njegovu iskrenost…kada imamo auto, shvatimo da bi nam trebalo još jedno, kada imamo kuću shvatimo da joj nedostaje kat, kada imamo dovoljno novca, brine nas hoćemo li sutra imati toliko….i tako do u nedogled…
A onda nas iz čista mira iz okoline sablazni vijest, o bolesnom djetetu koje se bori za život, o nezaposlenoj samohranoj majci, o dječaku koji u 4 broja većim cipelama ide kilometrima pješke do škole, o tek udanoj supruzi koja je ostala bez svog životnog partnera, o obitelji koja se našla na ulici, o mladiću koji se hrani u pučkoj kuhinji….i zastanemo i shvatimo koliko imamo, a opet nismo sretni.
I taj momenat koji dođe, pretpostavljam često u terminu središnjeg dnevnika kada vidimo priče o siromaštvu, bolesti i različitim tragedijama, prođe sa početkom sapunice u kojoj nam se serviraju neki našminkani sretni ljudi koji se iz svake nevolje nakon 100-e epizode čudom izvuku.
No, češće od sapunica, pratimo ljude iz svoje okoline, susjede i znance koji su isto tako lijepo našminkani i koji žive u velikim kućama, voze velika auta, a njihova djeca idu u najbolje škole, imaju najbolje poslove. I zaslijepi nas olako ljudska površnost kada ljubomorno ogovaramo takve ljude ili sanjamo njihov život jer ne znamo kakav teret njih muči.
A zasigurno što god imali, i njima nešto nedostaje.
Ljudi su jednostavno takvi, i čudaci su oni koji zbog nečega ne kukaju, počeli smo se čak i natjecati u kukanju, kao da je bolje biti slab, tako bar imamo opravdanje za nesreću.
A realno gledajući, puno je lakše biti nesretan nego sretan.
Za sreću treba znati preuzeti odgovornost, i upravo zato, paraju nam oči oni koji su „bez razloga“ sretni, a koji zapravo znaju da sreća ne dolazi izvana, ne dolazi od svijeta.
Takvi ljudi su izuzeci, a to su svi oni koji gore nadom i vedrinom i u teškoj bolesti, koji su siromašni a zadovoljni, to su oni koji su svoje sutra stavili u Božje ruke čvrsto vjerujući da ih On neće napustiti, i koji će se usprkos svijetu koji to zabranjuje, uvijek smijati.
Oni su oni ponizni koji svaki dan započinju i završavaju u zahvali.
I kako god se zvali takvi su ljudi, pravi nositelji Kristova svjetla ovdje na zemlji, putokaz svima nama koji često posrćemo u različitim zamkama.
Zato, mi koji smo zdravi, obučeni i siti, pokušajmo se osvrnuti oko sebe, i sigurno ćemo u svojoj okolini zapaziti takve ljude. Pokušajmo živjeti slobodno i nenavezano na stvari koje nas čine robovima tuge.
Jer, ne treba biti nikakav filozof pa zaključiti, sreća ne dolazi izvana, ona je stanje duha za koje odgovaramo mi sami, svaki čovjek za sebe, ali koje ne možemo postići bez Boga. On nam želi pomoći, i želi da se smijemo, zapravo, mislim da se i On grohotom smije kada smo mi uistinu sretni.
A gdje onda sa svim teškoćama života, problemima i bolima? Predajmo ih pouzdano i iskreno u Njegove ruke, i ne zaboravimo se pritom nasmijati. Od srca.