Sv. Ivan Don BoscoSveti Ivan don Bosco jedan je od najvećih svetaca prošlog stoljeća. Njegov životni put odredio je san koji je sanjao još kao vrlo mlad. U tom snu, vidio je skupinu dječaka koji su se igrali i psovali. Da bi zaustavio to bogohuljenje, udario ih je šakom, no tada se upleo neki čovjek govoreći Morat ćeš pobijediti te prijatelje ne udarcima, već ljubaznošću i ljubavlju.
I uistinu, rečenica iz sna postala ja njegova životna vodilja.
I uistinu, rečenica iz sna postala ja njegova životna vodilja.
Ivan Bosco rođen je u siromašnoj seljačkoj obitelji u Piedmontu u Italiji. Nažalost, ostao je bez oca već sa dvije godine, pa je sva briga oko malog gospodarstva i kućanstva pala na njegovu majku Margaretu. Čim je Ivan malo odrastao pridružio se pomaganju majci oko svih težačkih poslova, a svojom veselom i dobrom naravi osvajao je srca svih susjeda.
Ipak, njegov životni put slijedio je Isusa, a zgode u kojima je učestvovao, iako na prvi pogled naivne i dječačke, samo su potvrđivale srčanost i veličinu koje će ga na tom putu resiti. Tako je već i obična igra sa njegovim vršnjacima pokazivala narav ovo sveca.
Jednom se tako, dječak Ivan Bosco vratio sa hokeja razbijene glave, a njegova ga je majka upitala: “Zašto ideš s tim mladićima kad znaš da su grubi?” A on je odgovorio: “Baš zato i idem s njima. Kad s njima igram, puno su mirniji i čestitiji, izbjegavaju proste riječi. Kad sam s njima, rade ono što ja hoću i gotovo ništa se ne svađaju.”
Kako i sam kaže u svojim Uspomenama, želja da okuplja oko sebe djecu i mladež i da ih vjerski odgaja pojavila se u njemu već sa 5 godina, i to je bila jedina želja koju je poznavao, i jedina zadaća za koju je mogao zamisliti da je stvoren na ovom svijetu.
Ako je sveti Ivan don Bosco svoj poziv osjetio već sa 5 godina, i ako je već u toj dobi znao da trebamo pomagati ne samo onima koji su gladni, žedni i bolesni, već i onima čija duša žeđa za istinom, za bogatstvom koje samo Gospodin može pružiti onda je svetost kao kruna njegova života jedini logičan put.
1831. godine, mladi Ivan odlučuje otići u sjemenište, a siromašnom kakav je bio, susjedi su poklonili odjeću i cipele. Nakon ređenja za svećenika 1841. godine postaje kapelan djevojačke škole u Torinu. Nedjeljom je skupina dječaka koji su živjeli na torinskim ulicama dolazila u školu da se igraju i uče katekizam. Radeći s njima, Ivan je uz pomoć svog vodiča i učitelja Josipa Caffasa, shvatio, svoj život posvetiti će odgoju i izvođenju na pravi put mladeži koje vlastiti život nije mazio.
Bosco je stoga napustio mjesto kapelana u ovoj torinskoj školi, te je u pratnji svoje majke otišao živjeti u bijedne sobičke Valdacca, siromašnog predgrađa Torina. Sa svojom vrijednom i pobožnom majkom spremačicom, udomljavao je i odgajao napuštene dječake iz tog grada. Otvorio je postolarsku, grafičku i krojačku radionicu gdje su dječaci mogli učiti te zanate te ih je također podučavao latinskom i gramatici.
Naš današnji svetac nikad nije zaboravio svoj dječački san, samo što je sada znao kome pripada onaj glas koji ga je tada uputio i pozvao. Sigurno je da većina dječaka s kojima je radio ne bi pronašli svoj put, ili bi potpuno izgubili prave životne vrijednosti da nad njima nije bdio njihov pastir, don Bosco.
Dječaci su ga jako voljeli, a kako i ne bi kad ih je stalno poticao na druženje, igru na otvorenom, te ljubav prema prirodi i glazbi.
Do 1856. udomio je 150 dječaka, a u nastojanju da pomogne što više dječaka, počeo je obrazovati istomišljenike da mu pomognu u tome.
Nazvao ih je učiteljima salezijancima po svetom Franji Saleškom, a postali su crkvena kongregacija 1874. godine. Mnogi od dječaka kojima su salezijanci pomagali, postali su i sami svećenici.
Don Bosco je imao veliko srce te se nije zaustavio na pomaganju dječacima te je zajedno sa također svetom Marijom Mazarellom, 1872. godine osnovao žensku granu svoje kongregacije.
Glas o djelovanju salezijanaca, predvođenih don Ivanom Boscom, pročuo se i izvan granica Italije, pa su mnogi dolazili u Torino da upoznaju tog čovjeka, te da vide kakve su to metode rada kojima ova velika duša uspijeva „pripitomiti“ napuštenu mladež čiji je dom bila ulica.
Don Bosco je uživao i danas uživa u Crkvi i u svijetu glas idealnog, suvremenog svećenika i apostola mladeži. Prve svoje ustanove: oratorije, srednje stručne škole svih grana, odgojne ustanove, osnovao je u Italiji, zatim u Francuskoj, Španjolskoj, Belgiji, Njemačkoj i drugdje.
Prve misionare u vanjske misije poslao je već godine 1875. U stotinu godina salezijanskoga misijskog djelovanja otputovalo je u misije nekoliko tisuća salezijanskih svećenika, braće pomoćnika i sestara.
Većinom djeluju u Patagoniji, Argentini, Urugvaju, Ekvadoru, ali ih ima i u zemljama Azije, Afrike, Australije i Oceanije.
Don Bosco je mnogo godina bio i posrednik između talijanske kraljevske kuće i Vatikana. I nakon osvajanja Rima godine 1870. te ujedinjenja Italije Don Bosco je ostao posrednikom između Vatikana i Kvirinala. Kad je napokon godine 1929. došlo do pomirenja između Vatikana i Italije i do Lateranskog ugovora, Don Bosco je davno već umro, papa Pio XI. slavio ga je kao velikoga apostola pomirenja između Crkve i talijanske države.
Ivan Bosco umro je 1888. godine, ubrzo nakon dovršenja crkve posvećene Presvetom Srcu u Rimu gdje je uspio slaviti samo jednu misu. U mimohodu na njegovom sprovodu uz tijelo ovog sveca prošlo je oko 40 000 ljudi , a stanovnici Torina stajali su u redovima na gradskim ulicama prateći mimohod. Čast koju su mu svi ovo silni ljudi došli po posljednji put iskazati doprinos su i pokazatelj veličine života koji je don Bosco imao, a podredio pomaganju bližnjemu.
1934. godine kanonizirao ga je papa Pio XI.
Don Ivan Bosco izveo je na stotine mladih i napuštenih srca na pravi put, njegova salezijanska služba jedna je od najbrojnijih redovničkih zajednica u Crkvi.
Don Ivan Bosco dao je svoj život za mlade ljude koje je društvo napustilo, ili prekrižilo, njemu je Bog dao neprocjenjiv dar i veselo srce uvijek otovoreno i spremno za žrtvu i pomoć.
Stoga je i danas, sveti Ivan don Bosco, omiljeni svetac mladih i vjerni zagovornik kod našeg Nebeskog Oca.
Ipak, njegov životni put slijedio je Isusa, a zgode u kojima je učestvovao, iako na prvi pogled naivne i dječačke, samo su potvrđivale srčanost i veličinu koje će ga na tom putu resiti. Tako je već i obična igra sa njegovim vršnjacima pokazivala narav ovo sveca.
Jednom se tako, dječak Ivan Bosco vratio sa hokeja razbijene glave, a njegova ga je majka upitala: “Zašto ideš s tim mladićima kad znaš da su grubi?” A on je odgovorio: “Baš zato i idem s njima. Kad s njima igram, puno su mirniji i čestitiji, izbjegavaju proste riječi. Kad sam s njima, rade ono što ja hoću i gotovo ništa se ne svađaju.”
Kako i sam kaže u svojim Uspomenama, želja da okuplja oko sebe djecu i mladež i da ih vjerski odgaja pojavila se u njemu već sa 5 godina, i to je bila jedina želja koju je poznavao, i jedina zadaća za koju je mogao zamisliti da je stvoren na ovom svijetu.
Ako je sveti Ivan don Bosco svoj poziv osjetio već sa 5 godina, i ako je već u toj dobi znao da trebamo pomagati ne samo onima koji su gladni, žedni i bolesni, već i onima čija duša žeđa za istinom, za bogatstvom koje samo Gospodin može pružiti onda je svetost kao kruna njegova života jedini logičan put.
1831. godine, mladi Ivan odlučuje otići u sjemenište, a siromašnom kakav je bio, susjedi su poklonili odjeću i cipele. Nakon ređenja za svećenika 1841. godine postaje kapelan djevojačke škole u Torinu. Nedjeljom je skupina dječaka koji su živjeli na torinskim ulicama dolazila u školu da se igraju i uče katekizam. Radeći s njima, Ivan je uz pomoć svog vodiča i učitelja Josipa Caffasa, shvatio, svoj život posvetiti će odgoju i izvođenju na pravi put mladeži koje vlastiti život nije mazio.
Bosco je stoga napustio mjesto kapelana u ovoj torinskoj školi, te je u pratnji svoje majke otišao živjeti u bijedne sobičke Valdacca, siromašnog predgrađa Torina. Sa svojom vrijednom i pobožnom majkom spremačicom, udomljavao je i odgajao napuštene dječake iz tog grada. Otvorio je postolarsku, grafičku i krojačku radionicu gdje su dječaci mogli učiti te zanate te ih je također podučavao latinskom i gramatici.
Naš današnji svetac nikad nije zaboravio svoj dječački san, samo što je sada znao kome pripada onaj glas koji ga je tada uputio i pozvao. Sigurno je da većina dječaka s kojima je radio ne bi pronašli svoj put, ili bi potpuno izgubili prave životne vrijednosti da nad njima nije bdio njihov pastir, don Bosco.
Dječaci su ga jako voljeli, a kako i ne bi kad ih je stalno poticao na druženje, igru na otvorenom, te ljubav prema prirodi i glazbi.
Do 1856. udomio je 150 dječaka, a u nastojanju da pomogne što više dječaka, počeo je obrazovati istomišljenike da mu pomognu u tome.
Nazvao ih je učiteljima salezijancima po svetom Franji Saleškom, a postali su crkvena kongregacija 1874. godine. Mnogi od dječaka kojima su salezijanci pomagali, postali su i sami svećenici.
Don Bosco je imao veliko srce te se nije zaustavio na pomaganju dječacima te je zajedno sa također svetom Marijom Mazarellom, 1872. godine osnovao žensku granu svoje kongregacije.
Glas o djelovanju salezijanaca, predvođenih don Ivanom Boscom, pročuo se i izvan granica Italije, pa su mnogi dolazili u Torino da upoznaju tog čovjeka, te da vide kakve su to metode rada kojima ova velika duša uspijeva „pripitomiti“ napuštenu mladež čiji je dom bila ulica.
Don Bosco je uživao i danas uživa u Crkvi i u svijetu glas idealnog, suvremenog svećenika i apostola mladeži. Prve svoje ustanove: oratorije, srednje stručne škole svih grana, odgojne ustanove, osnovao je u Italiji, zatim u Francuskoj, Španjolskoj, Belgiji, Njemačkoj i drugdje.
Prve misionare u vanjske misije poslao je već godine 1875. U stotinu godina salezijanskoga misijskog djelovanja otputovalo je u misije nekoliko tisuća salezijanskih svećenika, braće pomoćnika i sestara.
Većinom djeluju u Patagoniji, Argentini, Urugvaju, Ekvadoru, ali ih ima i u zemljama Azije, Afrike, Australije i Oceanije.
Don Bosco je mnogo godina bio i posrednik između talijanske kraljevske kuće i Vatikana. I nakon osvajanja Rima godine 1870. te ujedinjenja Italije Don Bosco je ostao posrednikom između Vatikana i Kvirinala. Kad je napokon godine 1929. došlo do pomirenja između Vatikana i Italije i do Lateranskog ugovora, Don Bosco je davno već umro, papa Pio XI. slavio ga je kao velikoga apostola pomirenja između Crkve i talijanske države.
Ivan Bosco umro je 1888. godine, ubrzo nakon dovršenja crkve posvećene Presvetom Srcu u Rimu gdje je uspio slaviti samo jednu misu. U mimohodu na njegovom sprovodu uz tijelo ovog sveca prošlo je oko 40 000 ljudi , a stanovnici Torina stajali su u redovima na gradskim ulicama prateći mimohod. Čast koju su mu svi ovo silni ljudi došli po posljednji put iskazati doprinos su i pokazatelj veličine života koji je don Bosco imao, a podredio pomaganju bližnjemu.
1934. godine kanonizirao ga je papa Pio XI.
Don Ivan Bosco izveo je na stotine mladih i napuštenih srca na pravi put, njegova salezijanska služba jedna je od najbrojnijih redovničkih zajednica u Crkvi.
Don Ivan Bosco dao je svoj život za mlade ljude koje je društvo napustilo, ili prekrižilo, njemu je Bog dao neprocjenjiv dar i veselo srce uvijek otovoreno i spremno za žrtvu i pomoć.
Stoga je i danas, sveti Ivan don Bosco, omiljeni svetac mladih i vjerni zagovornik kod našeg Nebeskog Oca.