Obraćenje Pavlovo – poziv za obraćenje našeLjudski jezik koji čas psuje, a čas ljubi Stvoritelja, um koji ga priznaje ali i srce koje od njega često bježi nikad neće moći dokučiti svu tu silnu ljubav i strpljivost koju nam On, iako odveć slabima i grešnima neprestano iskazuje. Pa čak i onda kada Mu apsolutno okrenemo leđa, i pogrđujemo Njegovo ime, On nas pun strpljenja milostivo poziva i vidi u našim iscrpljenim dušama ono što mi ne vidimo, sebe.
Sveti Pavao prošao je obećavajući put za sve grešnike, od progonitelja i farizeja, do, voljom Božjom, velikog propovjednika Božjeg nauma.
Rođen u Tarzu, odgojen po strogom židovskom zakonu, imao je sve temelje za postati vjeran poslušnik, ali i progonitelj, vjeran ničemu osim svom farizejstvu i moći. Nazočan pogubljenju svetog Stjepana, Savao nije mogao svom prizemnom razumu objasniti zbog kakvog tog Boga i Spasitelja taj čovjek daje život. No iako okorjelog srca, i ne želeći primiti odgovora, Bog ga obraća i razjašnjava mu i ono što je mrzio.
Negdje na pola puta do Damaska u koji se zaputio da dovede još više okovanih i vjernih muževa i žena, obasjala je Savla snažna svjetlost; toliko blještava da ga je odmah oslijepila. Tada se iz neba zaorio Božji glas koji ga je pozvao i zauvijek sebi dozvao. Zaslijepljen svjetlošću Savao izgubi svoj fizički vid, no duhovno progleda. Njegovi su suputnici postali svjedoci tog čudesnog događanja jer su čuli grmljavinu Božjeg glasa, ali svjetlo koje je osvijetlilo Savla ipak ne vidješe.
Savao je oslijepio na tri dana, a nakon što i očima i srcem progleda, ovaj već bivši progonitelj,odbaci stare haljine ljudske grešnosti i zaogrnu se Božjom snagom i darovima Duha.
Sada potpuno novi čovjek, ostavio je cijelu svoju prošlost iza sebe, a svoje židovsko ime zamjeni imenom Pavao koje je po cijelom svijetu nadahnuto i ponizno navještavalo ime onoga koji nas je grešne od grijeha otkupio.
A kako je ono što je čovjeku nemoguće, Bogu moguće, Pavao je toliko uznapredovao u svojem poslanju da ga se smatra nakon Isusa, drugim po nadahnjivanju kršćanske vjere.
Dan kada se sjećamo ovog velikog Božjeg pothvata u grešnom srcu Savlovu, odnosno Pavlovu, prilika je da svatko od nas zaviri u svoje srce i zapita tko smo zapravo. Jesmo li kršćani samo po formalnom krštenju i obiteljskoj tradiciji, ili smo kršćani koji svaki dan žive svoju vjeru? Koliko smo puta u životu bili Savao, i jesmo li možda cijelo vrijeme Savao? Istina, Savao je fizički mučio one koji su pošli za Isusom, no nije samo fizička bol bol, nekada više boli kada nam netko povrijedi dušu. Koliko smo puta svjesno povrijedili dušu bližnjega? Zar je povrjeđivanje odlika kršćana, ili se kršćani moraju odlikovati vrsnim razumijevanjem, pa i prema onome koji nam nije blizak? Nije li sveti Pavao sam rekao u svojoj poslanici Rimljanima „Ako je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga,i ako je žedan, napoj ga!“
Upravo je u tome veličina čovjeka i samo oni koji su se poput svetog Pavla obratili, mogu istinski prihvatiti ovakav put, put ljubljenja bližnjega i blagoslivljanja neprijatelja.
Sveti Pavao svjesno je prihvatio život u kojemu će radi Spasitelja podnijeti mnoge žrtve, ali i nauživati se mnogih duhovnih dobara koje nijedan novac svijeta ne može platiti. Židovi, njegovi nekadašnji istomišljenici uzeli su njegovu odbačenu masku i otpočeli tamo gdje je Savao stao, proglašavajući ovog bivšeg progonitelja, sada Božju ruku na zemlji, rušiteljem postojećih zakona, uhodom na svetom tlu, zavodnikom. Pavao se stoga okrenuo poganima koji ga eto, primiše i povjerovaše riječi koju je kroz njegova usta oblikovao nitko drugi doli sam Isus Krist. I kako to zna biti i danas, pogani su potom svjedočili vjeru onima koji su u njoj rođeni.
Kada se pokušavamo iz današnje pozicije stavit u onu, u vrijeme netom nakon Isusova Uskrsnuća, na kojoj bi strani bili? Ako ćemo se busati u prsa, s ponosom ćemo reći na Pavlovoj. Ali zastanimo na trenutak i razmislimo, koliko je od nas među nama onih koji su se nekad, jednom, u djetinjstvu, bilo kad narugali nekome zbog Boga, zato jer je stalno u crkvi, jer pomaže svećeniku ili časnim sestrama, jer ne izlazi zbog svojih obaveza prema bližnjemu ili crkvi, jer često citira ili spominje Evanđelje, jer brani Crkvu kao Božji dar nama na zemlji, a ne kao svjetovnu organizaciju. Koliko je stoga u nama Pavlova duha a koliko Savlova? Ponekad je jednostavno grijeh jači od naše slabe duše, i iako to ne želimo, uzimamo ulogu progonitelja dobra, i tako zadajemo bol svom bratu, ali i novu ranu Isusu.
Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. 19Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim. 20Ako li pak činim ono što ne bih htio, nipošto to ne radim ja, nego grijeh koji prebiva u meni. (Rim 7,14)
Ljudska je duša ranjiva i sklona grijehu, no kao čisto božansko djelo u nama, ona stalno vapi za Njim. I Pavlova je duša iako on to nije znao, vapila za Bogom i On ju je, kao milostiv Pastir koji ne želi izgubiti nijednu svoju ovcu, pronašao.
I nas Otac Nebeski stalno zove, na različite načine nastoji nam reći da ne smijemo dopustiti da nam duša propada. Napnimo stoga svoje uši da Ga čujemo, ne dopustimo da nam se život otkotrlja nizvodno jer Ga nismo htjeli prihvatiti. I nemojmo se bojati, obraćenjem ne možemo izgubiti ništa, možemo samo stostruko dobiti. Osloboditi se okova starih navika i krivih idola i krenuti novom stazom kojom će nam svijetliti jedina žarulja koja nikad ne može pregorjeti, Isus Krist.
A kada Duša jednom uistinu prihvati život u Isusu Kristu, svaki novi dan biti će novo obraćenje, na spas nama, ali i za priliku bližnjima. Jednom obraćena duša mijenja se svaki dan na bolje i po tome je mogu svi prepoznati. Zato, ne čekajmo više ni trenutka nego dopustimo Bogu da zapali plameni jezik iznad naše glave, obratimo se.
11To tim više što shvaćate ovaj čas: vrijeme je već da se oda sna prenemo jer nam je sada spasenje bliže nego kad povjerovasmo. 12Noć poodmače, dan se približi! Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. (Rim 13,11)