Kršćani su svjetlost svijetaVrijeme kojemu smo svjedoci i čije trenutke sami krojimo, nije najsjajnije u povijesti i nalik je dotrajaloj i čađavoj žarulji koja jedva pruža i najmanji snop svjetla. Pa ipak i taj snop može osvijetliti i najtamniji dio života, samo ako mu dopustimo.
Život koji živimo nije naš, on nam je samo posuđen, i jednom ćemo ga morati predati Onomu koji nam ga je darovao. stoga, život kršćana mora biti svrhovit.
Naposljetku, nitko ne postoji samo zbog postojanja, zato neka naša svrha postane pomaganje, ulijevanje svijetlosti u tamu života. Danas, u vremenu koje vjeru nastoji sputati, na to smo najpozvaniji.
Istina je, teško je svjedočiti vjeru sada kada je više nego ikad razočaranih, bolesnih, obespravljenih… mnoštvo je i onih koji više ne uspijevaju smoći snage i podignuti pogled.
Oči ljudi sve više postaju ogledala njihovih gaženih duša.
A zlo, kao što mu je i zadaća, vreba uvijek na najslabije. U ljudskoj nemoći, ono je našlo izvrsno uporište za djelovanje, i polako čovjeka uvjerava – tvoj ionako nevidljivi Bog te napustio, ne moraš mu se više moliti, svaka tvoja molitva odlazi u vjetar.
Kršćani se ne smiju prepustiti toj manipulaciji i dopustiti da njima ovlada duh prepuštenosti i straha. Upravo suprotno, u vremenu kojemu nije cilj imati osvjedočene vjernike, trebamo podignuti svoja čela i svoju vjeru djelima svjedočiti. Više nego ikad.
Mentalitet koji vlada a koji govori da ne možemo ništa učiniti, da se prepustimo bijedi, mentalitet koji nas ne usmjerava na požrtvovnost i strpljenje već na hedonizam i moć ne smije zavladati i našim umovima. Pa i onda kada pomislimo da smo premali, i da i kada bismo htjeli nemamo više što za dati, opet, ostaje nam molitva. Svakodnevna, tiha, glasna, kratka ili duga, ali ponizna i pouzdana molitva. Jer molitva spašava. Toga se trebamo prisjetiti i početi vjerovati u ljepšu budućnost.
Istina je, teško je vjerovati da će sutra biti bolje kada je danas tako teško i crno. Teško je, kada se novci ne mogu izmisliti, a nažalost pokreću svijet. Ipak, ne pokreću duše, a dušu iz čovjeka ne može uzeti nitko. Ne nepovratno.
Kršćani su svjetlost svijeta, i kao takvi pozvani smo predati svoje boli i križeve Gospodinu, sa pouzdanjem da nas On želi spasiti, a svoje svjetiljke uzeti u ruke i svijetliti onima koji su ga izgubili ili Ga nikad nisu ni pronašli. Samo tako, napaćena današnjica će se primiriti, a svaka kriza, pogotovo ona duha, naći će svoju utjehu.
Strah od budućnosti i sve današnje brige ne smiju nas paralizirati i učiniti nemoćnima. Nama je moć dana krštenjem, a tu moć koja se sastoji od molitve, požrtvovnosti i djela, moramo početi koristiti, a sutra ostaviti Njemu jer..
…“34Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova.” (Mt 6,25)
