KRŠTENJE ISUSOVOBlagdan Krštenja Isusova, slavi se po kalendaru u nedjelju iza svetkovine Bogojavljenja ili Sveta tri kralja, sa kojim je i sadržajno povezan. Kao što je poznato, Bogojavljenje je simbioza tri sveta događaja: Isusovog rođenja, krštenja, i objavljenja na svadbi u Kani. Povijesno gledano, i Božić se slavio 6. siječnja, te se tek kasnije počeo slaviti 25. prosinca.
Tako se i Krštenje Isusovo na Jordanu kao zaseban blagdan počinje slaviti tek od 1960. godine.
„Osamostaljivanjem“ ovog blagdana, želi se vjernicima istaknuti važnost događaja koji se zbio na Jordanu.
Naime, kada je Isus zatražio od Ivana da ga krsti, time se solidarizirao sa ljudima, običnim slabim i grešnim ljudima kako bi lakše svojim naravnim umovima dokučili da je On božanska osoba, Krist (hrvatski Pomazanik), Božji poslanik koji će svojim djelom donijeti spasenje našem grešnom rodu.
U tom događaju se također posvećuje voda (simbol i izvor života), koja postaje znakom oproštenja grijeha u sakramentu krštenja.
Isusovo spasiteljsko djelovanje i trogodišnje Mesijansko putovanje ovim svijetom započinje upravo onda kada Ga je Ivan krstio vodom rijeke Jordana. Isto tako, i naš kršćanski život započinje onda kada se rodimo u Duhu, pri sakramentu krštenja.
No, naša svijest krštenika često nije dovoljno izgrađena, te ono što smo primili kao djeca, kada odrastemo ne razumijemo i ne cijenimo.
Svaki kršćanin, krštenjem je prosvijetljen, pozvan na život u vjeri i po vjeri što ne znači samo ići u crkvu i formalno primati svete sakramente. Cijeli život treba promatrati kao izgrađivanje, ali i razmumijevanje onoga na što nas Bog poziva.
Često našim ljudskim umovima ne čujemo taj poziv, no trebali bi znati da je Božja ljubav neupitna, a da smo mi kao Božja djeca pozvani tražiti i vršiti volju našeg nebeskog Oca, prihvaćajući sve uvjete ljubavi koju iako grešni primamo. Život u skladu s time podrazumijeva ljubav prema neprijatelju te ponekad i spremnost na žrtvu za bolje bližjega, pa i onda kada to znači staviti vlastiti život u drugi plan.
Teško je to uistinu i prihvatiti, no Isus nas opet stalno poziva da, iako smo kršteni kao nesvjesna djeca, probudimo Duh čiji smo dionici krštenjem postali.
Isus prolazi krštenje hladnom vodom Jordana da se približi običnom čovjeku čija je duša stalno u napasti grijeha, to je i Njegovo spasiteljsko objavljivanje, objavljivanje Snage Božjeg Duha. Ljudska narav čezne za krštenjem, čezne za novim rađanjem, pa i onda kada to umom ne prihvaćamo, a životom ne potvrđujemo.
Krštenje je obred, no kada bi ga promatrali samo kao formalni crkveni obred onda bi ostali na religiji bez uranjanja u njegovo duhovno iskustvo. Krštenje nas pripravlja i usmjerava na budući život, sakrament koji usađuje u nas Duha koji budi dušu, nutrinu, ljubav.
On je vidljiv kada mu dopustimo buđenje. Ne čini nas bogatijim materijalno, ali bogatstvo koje je vidljivo nama i drugima, ogleda se u miru lica, po osmijehu usana, sjaju u očima, utješnoj riječi… po dobroti i ljubavi.
Naposljetku, Isus je svojim krštenjem izašao iz anonimnosti, ostvario riječi koje su o Njemu naviještali proroci stoljećima prije.
Krist, Pomazanik, služeći se svakodnevnim jezikom, renovira ljudski rod. Svojim nas primjerom uči što znači živjeti i biti Kršćanin, zove nas da zapalimo svjetlo koje nosimo u srcu.
Isus nas čeka raširenih ruku da se preporođeni odazovemo i jamči nam da ćemo biti tamo gdje je i On.
Na dan Njegova Krštenja, spomenimo se stoga svog krštenja, i razmislimo o darovima koje smo primili. Ne darova od kumova i uzvanika, već darova duha.
Pokušajmo ih svojim životom probuditi i dopustimo Isusu da se preko nas otkrije i drugima koji ga još nisu upoznali.