Sveti Bazilije Veliki
Sveti Bazilije Veliki otac je i utemeljitelj kršćanskog redovništva na istoku. U njegovo pravilo o redovničkom životu ugledali su se kasnije svi veliki utemeljitelji redova. On je bio duboka redovnička duša koja je znala da bez molitve i pobožnih vježbi ne može biti redovničkog života.Njegova pisana djela puna su onoga što može unapređivati pravi redovnički život, ali i otkrivaju šaljivu dosjetljivu osobu koja je ipak u trenucima borbe za pravovjerje pokazala svoju vjersku i duhovnu čvrstoću. U svojim Asketskim govorima daje odlične duhovne savjete kojima se još i danas može hraniti vjernička duša. Navest ćemo samo jedan: “Kad već završi dan i svaki kako tjelesni tako duševni posao, pravo je da si svatko prije počinka u svome srcu ispita savjest.”
Sv. Bazilije spada u četiri najveća istočna oca, a rođen je u Kapadociji (današnja Turska) kao jedno od desetero djece u posebnoj kršćanskoj obitelji; njegiva baka, oba roditelja i tri rođaka, svi su bili predodređeni za svetost.
Nakon studija u Konstantinopolu i Ateni gdje se sprijateljio sa Grgurom Nazijanskim, posvuda putuje, u Palestinu, Egioat, Siriju i Mezopotamiju. Na svojim putovanjima proučavao je religijski život, nakon čega donosi životnu odluku – postati pustinjak u Kapadociji. Bazilijevom životu kontemplacije i propovijedanja pridružuje se i njegov brat.
Svetui Bazilije uspostavio je prvi samostan u Maloj Aziji potičući bratstvo teškog tjelesnog rada, dobrotvornog rada i ustaljenog reda, sustav za koji je vjerovao da bolje služi Bogu i njegovim vjernicima nego potpuno samotnjački asketizam.
Njegovo pravilo, nepromijenjeno, još i danas slijede redovnici u Pravoslavnoj crkvi i predstavlja temelj njemu posvećenih redova.
Tijekom Bazilijeva života, Crkvi je prijetio raskol koji je uzrokovalo Arijevo učenje[1] koje je nijekalo božanstvo Isusa Krista. Snažne aktivnosti arijanskog cara Valenta protiv tradicionalizma, vratilo je Bazilija u Cezareju da zaštiti svoju zajednicu od napada. Valent se previše bojao Bazilijeva ugleda pa se povukao iz Cezareje te je započeo arijanizam promicati drugdje.
Bazilije je svakodnevno propovijedao, pisao brojne tekstove o vjeri koji su ostali u upotrebi u Pravoslavnoj crkvi. Gradio je bolnice i pučke kuhinje gdje su njegovi monasi
posluživali siromašne. No bojeći se slabljenja vjere na Istoku, pojačao je svoje propovijedanje ističući vjerovanja Crkve. Njegove su se pouke prenosile svugdje.
378. godine umire car Valent, a njegov nećak Gracijan, koji ga nasljeđuje, suzbija arijanizam. Godinu dana nakon, 379. umire i Bazilije, sa olakšanjem da će sa novim carom na vlasti, ipak pobijediti pravovjerje.
Sveti Bazilije danas je svetac zaštitnik Rusije i pravoslavnih redovnika, slavi se 2. siječnja. Zbog snažne obrane vjere ovaj crkveni naučitelj i svetac važna je ličnost kada se govori o uspostavljanju monaških pravila posvećenih dobrotvornom radu i siromaštvu.
Sveti Grgur Nazijanski
Uz sv. Atanazija, sv. Ivana Zlatoustog, sv. Bazilija i sveti Grgur Nazijanski ubraja se među četiri najveća istočna oca. Kako su on i sveti Bazilije za vrijeme zemaljskog života bili nerazdvojni prijatelji, tako ih je i Crkva odlučila zajedno slaviti 2. siječnja.Kao i svetog Bazilija, i svetog Grgura je krasio nepokolebljiv i milosrdan božanski duh zajedno sa svjetlom Božje nauke.
Sveti Grgur rođen je 329. godine u Arinazusu u današnjoj Turskoj kao sin bogatih roditelja, Grgura nazijanskog biskupa i njegove žene None. Polazio je glasovitu teološku školu u Cezareji, a svoje studiranje je nastavio u Aleksandriji te zatim na sveučilištu u Ateni gdje je obnovio mladenačko prijateljstvo sa Svetim Bazilijem Velikm.
Dvojica prijatelja, zajednički su odlučili živjeti kontemplativnim životom, a kada je Bazilije uredio utočište u Pontu, današnjoj Turskoj, Grgur mu se pridružio te su zajedno napisali Monaška pravila.
Nakon dvije godine kontemplativnog života, Grgur se vratio u Nazijanz. Njegov otac, stari biskup, nije podržavao sinov način života, te ga je prisilio da se zaredi za svećenika.
No, ni njegov prijatelj, Bazilije nije popuštao. Bazilije je naime, tada već bio nadbiskup u Cezareji, te je posvetio Grgura kao biskupa u Sasimu, najvjerojatnije kako bi zadržao svoj utjecaj u tom spornom području.
Međutim, kako je to područje bilo neprijateljsko pogranično područje, Grgur se malo zadržao. Cijela ta situacija, dovela je do prepirke između dvojice nerazdvojnih prijatelja nakon čega se njihovo prijateljstvo više nikad nije oporavilo.
Nakon smrti svojih roditelja, Grgur, kojeg poziv za kontemplativnim životom nije napuštao, nakratko bježi su samostan u Seleucia.
Pet godina kasnije, 379. godine, Grgur je dobio poziv da pomogne kršćanskoj zajednici u Carigradu u borbi za pravovjerje. Crkveni dužnosnici, uvjereni u veliki govornički dar koji je Grgur imao, smatrali su da je baš on najbolji u raspravama sa arijanizmom.
U Carigradu je naime, hereza bila toliko zastupljena da više nije bilo nijedne aktivne pravovjerne crkve, a Grgur je bio prisiljen koristiti svoju kuću za održavanje sastanaka.
Tu je održao pet propovijedi o Svetim Trojstvu, te su ta učenja pomogla da se pravovjerje potvrdi na Prvom koncilu u Carigradu 381.godine.
Iako je svojim govorničkim umijećem te ostalim darovima Duha, vođen svojim Božjim posvećenjem, uspješno vodio bitku protiv krivovjerja u Carigradu, nažalost, jadna ljudska zavist nekih pravovjernih biskupa, tjera ga da odstupi sa svoje biskupske stolice te preuzme malu biskupiju u svom rodnom Nazianzu gdje nasljeđuje svog oca. Grgurovi kolege biskupi, okrivljavali su ga naime, da se sam narinuo za biskupa.
Grgur je svoje posljednje dane proveo u Nazijanzu i utočištu. Sačuvana su njegova mnoga pisma, autobiografija kao i nekoliko vjerskih pjesama.
U svojim Govorima ocrtava pravi lik svećenika, život monaha, obrađuje ljubav prema siromasima, kontemplaciji, kreposti stidljivosti i djevičanstvu, a slični su i motivi njegovih pjesama, djevičanstvo, taština svijeta…
Nakon njegove smrti, relikvije svetog Grgura, prenijete su u Carigrad i kasnije u Rim.
Pobožna legenda puna znakovitosti pripovijeda kako su se Grguru u snu prikazale dvije lijepe djevice: čistoća i mudrost i ponudile mu zaruke. On se u stvari s njima i zaručio, ljubio ih i ostao im vjeran do konca života. Čistoća srca omogućivala mu je da sve više ulazi u tajne Bogom objavljene nauke.
[1] Arije je bio pripadnik jedne teološke škole u Antiohiji. On uči da Krist nije pravi Bog. Od Boga se razlikuje u biti, nije vječan, svemoćan, suveren. Za Arija Krist je stvoreno biće. Možda je na Arijevu nauku imao utjecaja gnosticizam, koji je učio da je tijelo zlo. Tako je bio problem prihvatiti Božije utjelovljenje (ovaj problem vidimo i u Prvoj Ivanovoj poslanici). Tako je Arije Isusa spustio na nivo stvorenja, ali je dozvolio da Ga se naziva Bog.
Uskoro su, na sinodi u Aleksandriji (318. god.), egipatski i libijski starješine izopćili Arija i još nekoliko propovjednika. Time problem nije riješen, jer je Arije nastavio djelovanje. Zbog ozbiljnosti problema koji su nastali, Konstantin saziva Prvi Nicejski sabor 325. god. Ovom saboru je je sudjelovalo oko 300 crkvenih starješina iz cijelog kršćanskog svijeta. Nakon dugih i žestokih rasprava doneseno je i prihvaćeno tzv. nicejsko vjerovanje. Arije i njegove pristaše su izopćeni i prognani. Naređeno je da se njihovi spisi spale.