SVETI IVAN OD KRIŽA Juan de Yepes (Sveti Ivan od Križa) rođen je1542. god. u gradiću Fontiveros u Španjolskoj u siromašnoj, ali otmjenoj obitelji. Otac mu je rano umro, a njegova požrtvovna majka teško se snalazila kako bi prehranila djecu, Francisca, Luisa i najmlađeg Ivana.
Ivan je pohađao školu „de la doctrina“, jednu vrstu sirotišta u kojemu su djeca imala priliku i za naobrazbu. Svećenik koji je bio ravnatelj škole, zapazio je Ivana i pomogao mu u daljnjem školovanju humanističkog usmjerenja. Pri završetku školovanja, 24. veljače 1563. na iznenađenje sviju ivan ulazi u novicijat novootvorenog karmelskog samostana Santa Ana u Medini. Uzevši ime Fray (brat) Ivan od sv. Matije, svoju godinu novicijata provodi proučavajući Pravilo i duhovnost prvotnih Karmelićana.
1567./1568. Ivan od sv. Matije, na prestižnom sveučilištu u Salamanki upisuje teologiju gdje se posebno ističe, no zbog okruženja u kojemu se našao, okruženja ispunjenog sebeljubljem, ugledom, titulama i sl, Ivan doživljava krizu i počinje sumnjati u svoj poziv.
1567. Ivan je zaređen, te se tada događa njegov sudbonosni susret sa majkom Terezijom od Isusa.
Terezija Avilska nadahnula je Ivana, ali i on nju. Uz njezinu pomoć Ivan osniva red bosonogih Karmelićana u jednoj kolibi u Duruelu te uzima ime Ivan od Križa.
Ubrzo postaje magistar novaka, a potom osniva i novi samostan bosonogih karmelićana u Pastrani, te iste godine, 1570. postaje rektorom novootvorenog Zavoda bosonogih u Alcali de Henares.
U svom radu studente je neprestano podsijećao na njihov prioritet: “redovnik i student, ali prije svega redovnik”.
Nedugo zatim sveta Terezija ga poziva da joj kao duhovnik i ispovjednik pomogne popraviti žalosno stanje u samostanu Utjelovljenja u Avilli.
Zbog njihove suradnje i načina rada sa redovnicama i redovnicima, koja je za karmelićanski red ali i Crkvu bila puna reformi, dolazi do sukoba.
Karmelićanski red odbacio je njihove reforme i 1575. Ivan je utamničen. Podvrgnut izuzetno teškom tretmanu u mračnoj i zagušljivoj tamnici Ivan je pronašao izlaz za svoje patnje u poeziji posvećenoj potrazi za Bogom i Njegovom Ljubavi.
Nakon devet mjeseci, uspio je pobjeći te je nastavio svoj duhovni rad, te postaje rektor na sveučilištu u Baezu. Kasnije je izabran za priora u Granadi, a potom i za zamjenika provincijala u Andaluziji. Cijelo to vrijeme radi na izgradnji samostana.
1588. postaje treći savjetnik generala reda o. Nikole Dorije, te se morao vratiti u Segoviju gdje je bio prior. Tada se više posvećuje molitvi i kontemplaciji nego poeziji.
U to vrijeme ponovo dolazi do sukoba između karmelićana, a Nikola Dorija, želeći poniziti budućeg sveca šalje ga natrag u Andaluziju u zabačeni samostan što sveti Ivan prihvaća bez oklijevanja. Sretan u svom radu, ipak nije odgovarao pojedincima iz braće koje je njegov način uznemiravao. Jedan od njih čak je i prikupljao dokaze kako bi se Ivana izbacilo iz reda. On se na to nije obazirao te je čak usprkos svojoj bolesti koja ga je počela nagrizati nastavio moliti, raditi, pomagati, poučavati… ipak kada je bolest uzela maha, smješten je u samostan u Ubedi kod vrsnog propovjednika Franje Krizostoma kojemu je Ivan zapravo smetao, te ga je čak smatrao i troškom.
Pobožan i milosrdan kakav je bio, na samoj samrti, Ivan k sebi zove priora Franju te ga moli da mu oprosti za sve nevolje koje mu je prouzročio. Ovo ga je duboko pogodilo te nakon moljenja za oprost, izlazi iz sobe preobražen.
U noći kada je umro, sav u čirevima i sa velikim tumorom na leđima sveti Ivan molio je redovnike da mu čitaju nešto iz Pjesme nad pjesmama. Zatim je uzviknuo: „O dragocjenih li bisera!“
U ponoća, ponavljajući riječi psalamista U ruke Tvoje, predajem duh svoj te poljubivši raspelo, umire.
Njegova posljednja želja da ga smrt nađe u zabačenom mjestu, daleko od ljudi je ispunjena.
Sveti Ivan od križa, jedan je od najvećih španjolskih teologa mistika koji je svom redu, Crkvi ali i kršćanskom narodu ostavio svecazaštitnika, ali i divnu, božanskim nadahnutu poeziju.