Sveti Franjo Ksaverski najveći misionara nakon svetog Pavla
Franjo Ksaverski još je jedan u nizu Božjih odabranika koji su kroz svoj život, propovijedajući snažnu riječ Evanđelja obraćali na tisuće ljudi. Pretpostavlja se da je naš današnji svetac u svom 46-godišnjem životu na kršćanstvo obratio 30 000 duša.
Sveti Franjo rođen je na dvorcu Xavier, u kraljevini Navari, 7. travnja g. 1506. Nakon završene prve i osnovne škole, za razliku od svoje braće koji su redom bili vojnici, Franjo se odlučuje za drugačiji život, pun želje za obrazovanjem i ambicije za karijerom.
Stoga je kao mladić u rujnu 1525. pošao u središte europske znanosti, u Pariz, na studij. Ondje se upisao na glasovito Sveučilište Sorbonu. Nastanio se u Kolegiju sv. Barbare.
Nakon četiri godine studija, stekavši akademsku titulu „doktora“, Franjo počinje razmišljati o višoj karijeri u svojoj domovini Pamploni koja bi mu trebala donijeti još veće prihode. No za Franju je bio namijenjen sasvim drugačiji put, njegov kolega sa studija i zemljak, Ignacije Loyola, kasniji osnivač Družbe Isusove koji je Franji često ponavljao riječi iz Evanđelja – Što koristi čovjeku, ako dobije cijeli svijet, a izgubi svoj život” (Mk 8,36)
Smrt majke (1529) i svete mu sestre Magdalene (1553), otkriće revolucionara inovjeraca koji su pohađali Sveučilište, izopačeni primjer nekih profesora te mnogih studenata, na Franju je učinio toliki dojam da je položio zavjet u kapeli Svetih mučenika na Montmartru da će hodočastiti u Svetu zemlju te se posvetiti siromašnom životu i svetoj čistoći. Prije nego je započeo studij teologije pod vodstvom Ignacija Loyole obavio je velike duhovne vježbe od 40 dana koje ga zauvijek upraviše prema Božjoj ljubavi i spasenju duša.
Nakon osnutka Družbe Isusove, njegov već spomenuti kolega Ignacije, Franju šalje u misionare. Njegova prva misija, uz dopuštenje tadašnjeg portugalskog kralja Ivana III bila je u Indiji, najprije u Goi, zatim na Ceylonu, pa na obali zvanoj Travancor, na Malaci, na Molučkim otocima sve do otoka Celebesa. Vrativši se natrag u Indiju oko god. 1548 propovijeda u pokrajini Cochim. Od 1542. djelovao je u Indiji, a g. 1549. putuje čak u Japan i ondje udara temelje Crkve. Sve do g. 1551. djeluje u Japanu, a 1551-1552. pokušava prodrijeti i u Kinu. To je bilo vrlo teško jer je u tu zemlju bio strog ulaz. Blizu kineske obale na otoku Sancijanu, čekajući na pouzdano prijevozno sredstvo, Franjo se teško razbolio na plućima. Ovakvo što nije bilo nimalo iznenađujuće s obzirom na tešku zimu koja je zavladala.
U nedostatku i najmanje njege, sveti Franjo ujutro 3. prosinca 1552. na otoku Sancijanu pred obalom Kine, predaje dušu svom Stvoritelju kojemu je tako vjerno i vrijedno služio, nakon obraćenja koje mu je u život unijelo vjeru, milost, žrtvu i ljubav za bližnje.
Papa Grgur XV. proglasio ga je svecem god. 1622. Tijelo mu je preneseno u Gou, gdje se i danas veoma poštuje.
Plodonosan rad Družbe Isusove nakon smrti Svetog Franje
Nakon smrti sv. Franje, njegovi nasljednici, misionari u Japanu postigli su mnogobrojna obraćenja. Oko 1580.-e, Japan je brojio oko 200 crkava sa preko 200 000 obraćenika koji su pripadali svim društvenim slojevima. 1588. podignuta je u Japanu i biskupija, u gradu Funayu, u kraljevstvu Bungu, a ovisna o metropoli Goi u Indiji kamo je naš svetac po prvi put i otišao u misiju. No daljnji procvat japanske crkve pomutili su ljudska nerazboritost i mušičavost japanskog vladara.
Vizitator isusovačkih misija u Japanu otac Aleksandar Valignano borio se protiv nekih lokalnih starješina Družbe Isusove u želji da misionari ostanu vjerni intuicijama sv. Franje Ksaverskoga. Mušičavost diktatora Hideyoski ili Taicosame dovest će do žestokog proganjanja kršćanaana. Nezakoniti dolazak novih misionara i nova metoda naviještanja Evanđelja koja je posve odbacivala vrednote i običaje japanskog stanovništva, izazvat će brutalne represalije: 5. veljače 1597. bijaše u Nagasakiju razapeto 26 kršćana, od kojih dvadesetorica bijahu Japanci. Među njima Družba Isusova slavi trojicu kao svoje svece. To su: Pavao Miki, sv. Ivan de Goto i sv. Jakov Kisaj. I svi su ostali mučenici te skupine kanonizirani.
To progonstvo nije ipak smanjilo broj kršćana. Oko god. 1600. bilo ih je već 750.000, a 14 godina kasnije već oko milijun. Od te godine u Japanu sve više jača progon i pogubljivanje kršćana, tituće i tisuće ih umire mučeničkom smrću, a Japan postaje potpuno zatvoren za bilo kakav utjecaj kršćanstva iz Europe osim grada Nagasakija koji je održavao trgovačke veze sa Nizozemskom.
Ipak, kršćanstvo se tajno nastavilo razvijati te danas u zemlji izlazećeg sunca postoji oko pola milijuna kršćana, zaslugom Svetog Franje i njegove Družbe Isusove.
Sveti Franjo je izdahnuo pri svome posljednjem misionarskom pohodu na Kinu, u zemlju koja je dugo bila izolirana od kršćanstva, no 1577. godine Portugalci su ipak, teškom mukom, zadobili pravo da podignu neke utvrde na ušću rijeke Canton. Nakon nekog vremena, čim je to bilo moguće, pristigoše i Isusovci te osnovaše svoju rezidenciju u gradu Macao koji postade odskočna daska brojnim misionarima.
Poslije svetog Pavla sveti Franjo Ksaverski je najveći misionar Katoličke crkve. Možemo reći da je s njime započela velika misijska epopeja koja traje sve do dana današnjega. On je uz strogo misionarenje obavljao i druge dužnosti. Bio je Papin legat, provincijal, pionir koji mora izvješćivati o svojim misijama te spremati za novo misionaranje drugih područja.
Primjer revnosti i žara kojim je Sveti Franjo radio sa ljudima na njihovu obraćenju, osobito kroz njegova pisma puna žara za duše koje vape za obraćenjem, potakla su stvaranje novih misionara, apostola onih koji nisu upoznali Krista i od njega nam doneseno spasenje. Njegov su način misionarenja proučavali pa i slijedili ne samo katolici nego i evangelici.